DUHOVI ITALIJE
'Hipik' Prandelli nije mogao protiv povijesti
Objavljeno 02.07.2012 09:29 / Aleksandar Holiga

Svaka čast izborniku, ali Italija nije poput lava iz 'Čarobnjaka iz Oza' pa da joj samo hrabrost treba kako bi se uspješno suprotstavila najboljoj reprezentaciji u povijesti

'Nikad nećete sasvim razumjeti calcio ako niste upoznati s ostavštinom čovjeka koji ga je, u neku ruku, stvorio', kažu talijanski nogometni novinari. 'Ako niste svjesni enormnog utjecaja koji je na calcio ostvario Gianni Brera, nećete shvatiti ni koliko nam znači ono što je Prandelli napravio s ovom reprezentacijom.'

Čovjek kojeg spominju, krupni lik neuredne brade i prema natrag začešljane kose, vječito obavijen duhanskim dimom iz lule od koje se valjda nikad nije odvajao, nije neki legendarni igrač, revolucionarni trener ili posebno uspješni dužnosnik. Već dvadeset godina pokojni Gianni Brera bio je novinar kojeg stranci ponajviše znaju po tome što je u nogometni leksikon uveo pojam 'libero' te po kontroverznoj izjavi da bi 'savršena utakmica morala završiti 0:0', ali zapravo je bio i puno više od toga.

Rođen 1919. u jugozapadnoj Lombardiji, imao je vrlo malo igračkog iskustva, iako je jednom rekao: 'U svojoj seoskoj momčadi bio sam centarfor i obožavali su me kao Isusa Krista. Ali nisam mogao postati pravi nogometaš jer nisam sportski tip.' Pisati o sportu je počeo već sa 17, a sa 30 je bio urednik lista La Gazzetta dello Sport. No to nije predugo trajalo jer Brera je po prirodi bio kolumnist i pisac, ne urednik.

U knjizi 'Storia critica del calcio italiano' (Kritička povijest talijanskog nogometa), za koju su neki poslije rekli da je ''Rat i mir' talijanskog nogometa', postavio je temelje filozofije na kojoj je izgrađen calcio. Po njegovom mišljenju, Talijani su narod kojemu kritično nedostaje bjelančevina u prehrani, zbog čega su slabiji i manje tjelesno razvijeno od mnogih drugih, pa stoga u nogometu mogu uspjeti jedino ako igraju stilom koji je on nazvao 'difensivista'. Kad bi pokušali igrati otvorenu i napadačku igru, pisao je, bili bi osuđeni na propast.

Takva teorija danas zvuči smiješno, ali moramo imati na umu da se Italija tih godina tek počinjala oporavljati od teškog poniženja u Drugom svjetskom ratu, poslije nekoliko desetljeća ujedinjavanja i ekspanzionističke politike. Brera je sudjelovao u krvoproliću, iako je uvijek govorio da nije ispalio nijedan metak: najprije je bio padobranac u fašističkoj vojsci, da bi se kasnije pridružio partizanima i branio zemlju od nacističke invazije. Po njemu je povijest kaznila 'agresivnu i napadačku' Italiju i razotkrila nepouzdanost militarizma koji se iz politike proširio i na prijeratni nogomet, kada je reprezentacija pod vodstvom trenera Vittoria Pozza osvojila dva naslova svjetskog prvaka.

'Italija ima defenzivnu kulturu, ne samo u nogometu', govorio je i Arrigo Sacchi, jedan od rijetkih koji se tijekom desetljeća koja su uslijedila usudio ići protiv tradicije i zaigrao ofenzivni, atraktivni nogomet s Milanom: 'Možda je to zbog toga što su nas stoljećima svi napadali. No ja sam bio uvjeren da je stvarni problem u našem mentalitetu, koji je lijen i obrambeni.'

Mario Sconcerti, Brerin dugogodišnji kolega a danas kolumnist za list Il Corriere della Sera, objašnjava to ovako: 'Naš prepoznatljivi nogometni stil bio je vrlo praktičan. Rođen je u vrijeme dok je zemlja još bila u ruševinama i bila nam je potrebna pragmatičnost. Nismo si mogli priuštiti da previše maštamo. Osim toga, Italija je bila zemlja fašista koji su postajali socijalisti i komunisti, ali još uvijek jako privrženi katoličkoj crkvi. Morali smo poštivati previše religija i zato smo pokušali naći sredinu - nogomet koji nam je omogućavao da počinimo grijehe, ali da zbog toga ne idemo u pakao.'


Postoje mnoge teorije o tome tko je zapravo izumio catenaccio, izrazito defenzivni sustav koji je dugo godina bio gotovo sinonim za talijanski nogomet, iako se već desetljećima taj termin neispravno upotrebljava jer osnova catenaccia je pokrivanje 'čovjek-na-čovjeka' i libero. Nizozemski totalni nogomet, kod kojeg je sve bilo u fluidnosti linija i kod kojeg nema klasičnih fiksnih pozicija, učinio je svoje da početkom sedamdesetih 'rasturi' catenaccio (kao i mnogi sustavi poslije njega), ali neki elementi su se zadržali i puno kasnije u talijanskom nogometu, nije čudo da su talijanski braniči još donedavno smatrani najboljima na svijetu. Brera sigurno nije bio prvi koji je uveo catenaccio u suradnji sa svojim bliskim prijateljem Nereom Roccom (trenerom Triestine, Padove i AC Milana, između ostalih), ali je bio onaj koji ga je uzdigao na razinu nacionalnog simbola.

Talijanski pjesnik i filmaš Pier Paolo Pasolini, koji je često igrao nogomet po plažama jadranskog akvatorija s Edyjem Rejom, napisao je: 'Gianni Brera nije izumio catenaccio. Catenaccio je dio talijanskog karaktera i nitko ga nije mogao izumiti, kao što nitko nije izumio ni slumove oko Rima samo da bi ih stavio u neorealističke filmove. I jedno i drugo već je bilo ondje.'

Samo jedna digresija: sjećate se kad je Reja, sigurno najbolji trener kojeg je Hajduk imao u posljednjih 20 godina i pripadnik talijanske nogometno-intelektualne elite, pokušao sa Splićanima igrati 3-5-2 i Srđana Andrića koristiti kao braniča? Domaći mediji smijali su mu se zbog toga. Danas tim 'smiješnim' sustavom igra više od pola Serie A, a i Cesare Prandelli ga je upotrijebio na Euru.

'Difensivisti' su u Italiji odnijeli konačnu pobjedu u šezdesetim godinama, kad su Milan i Inter međusobno podijelili pet naslova u europskim kupovima. Između 1950. i 1970. godine broj postignutih golova u Serie A smanjio se za nevjerojatnih 300 posto. Tko god je pokušavao nešto drukčije od tog stila igre, dobivao je 'posebni tretman' u Brerinim kolumnama: ondje je napadao (i katkad uništavao) trenere, igrače, predsjednike... Zbog činjenice da je uveo niz novih izraza u talijanski nogometni jezik, kao i zbog nesumnjive stručnosti i statusa ikone, malo tko se usudio suprotstaviti mu se. Nerijetko se zbog svojih uvjerenja znao i u javnosti potući s drugim novinarima.

Mnogi će catenaccio u prvom redu povezati s kultnim trenerom Intera Helenio Herrerom. Međutim, kad je on 1960. došao iz Barcelone i preuzeo klub, Brera je doslovce podivljao i nazvao njegov nogomet 'luđački napadačkim'; veliki Il Mago tada se zapravo pokorio doajenu talijanskog novinarstva i uveo najučinkovitiji catenaccio koji svijet pamti.

No osamdesetih godina Breri se usprotivio Arrigo Sacchi, trener koji nikad nije igrao ozbiljni nogomet, nego je putovao po Europi, a prije trenerske karijere radio kao prodavač cipela. Kad je Parmu iz treće lige doveo na prag Serie A i u kupu pobijedio AC Milan, Berlusconi ga je 1987. vizionarski postavio za trenera. Upitan za nedostatak igračkog iskustva, Sacchi je rekao: 'Ne znam zašto je to važno. Morate li prvo biti konj da biste bili dobar džokej?'

Brera, koji je obožavao trenerima i igračima davati nadimke, Sacchija je prozvao - Alien. Strahovito ga je kritizirao i dok se penjao prema vrhu Europe organiziranim i napadačkim nogometom koji je 'ukinuo' libero i zaigrao s četvoricom u obrambenoj liniji. Unatoč tome što je Sacchi osvojio dva Kupa prvaka zaredom, Brera ga nikad nije prihvatio. Kad je 1991. Sacchi imenovan za talijanskog izbornika, dočekala ga je kolumna naslovljena 'Non si va contro la storia' (Ne ideš protiv povijesti). Iduće godine Brera je poginuo u prometnoj nesreći i nije doživio da vidi kako Sacchi nije uspio promijeniti mentalitet talijanske reprezentacije.

Prodavača cipela u Milanu je zamijenio neusporedivo pragmatičniji Fabio Capello, a i sve iduće talijanske selekcije igrale su sustavom zasnovanim na čvrstoj obrani. Sve dok na kormilo nije došao Cesare Prandelli, čovjek koji si je za misiju uzeo vratiti Talijanima vjeru u nogomet. Poslije remija u skupini protiv Španjolske, Prandelli je rekao: 'Mogli smo pobijediti, ali mogli smo i izgubiti. Važno je zadržati osmijeh. Osmijeh je najvažniji.'

Zbog takvih izjava, ali i zbog višesatnih noćnih hodočašća, Brera bi Prandellija vjerojatno nazvao hipikom, mistikom ili nečime još gorim, ali današnji talijanski izbornik vjerojatno se ne bi previše obazirao. 'Kad sam prije dvije godine preuzeo reprezentaciju, cilj mi je bio da se ljudi opet zaljube u nogomet, da otkriju ljubav prema Italiji', izjavio je Prandelli za RAI nekoliko sati prije sinoćnje finalne utakmice. 'U tom smislu već smo postigli svoj cilj.'

'Ne spominjite prandellismo, nisam donio ništa novo, osim malo hrabrosti', poručio je Cesare Talijanima. 'Puno je trenera danas u Italiji koji imaju progresivne ideje, ali posustaju i pristaju na kompromise kad se od njih traži rezultat', rekao je i zaključio: 'Napast ćemo Španjolsku, ne bojimo je se.'

'Braćo Italije, Italija se probudila / Svezala Scipionovu kacigu na svoju glavu / Gdje je pobjeda? / Nek' ponudi svoje uvojke ropkinji Rima jer Bog ju je stvorio / Združimo se u kohortu, spremni smo umrijeti / Spremni smo umrijeti, Italija je pozvala', to su riječi pjesme 'Il Canto del Italiani' koju su Azzuri onako zdušno pjevali prije svake utakmice, pa tako i finalne. Pjesme koja je 1946. postala himna Republike Italije.

Koju minutu kasnije, ohrabrena i 'luđački ofenzivna' Italija je jurnula napasti Španjolsku. Ali Italija nije poput lava iz 'Čarobnjaka iz Oza' pa da joj samo hrabrost nedostaje do ostvarivanja svojih ciljeva. Pokušala je napasti La Roju, možda i najbolju reprezentaciju u povijesti nogometa, i teško stradala. No nije bilo puno zamjeranja zbog poraza – domaći novinari uglavnom su samo htjeli znati hoće li Prandelli ostati. On im je donio momčad koju su, prvi put u povijesti, prozvali 'Bella Italia' – lijepa, ali i ponosna, neustrašiva.

Samo se duh Giannija Brere pojavio negdje na 'Čizmi', tek kako bi se zlurado nasmijao i sablasnim glasom procijedio: 'Rekao sam vam...'

Komentari

Komentiranje članaka dopušteno je samo registriranim korisnicima. Da biste mogli ostaviti svoj komentar, trebali biste se prijaviti kao registrirani korisnik. Za prijavu koristite link "Prijavi se" u gornjem desnom uglu stranice. Ako nemate korisničko ime, molimo vas da se registrirate koristeći link "Registriraj se" u gornjem desnom uglu portala.