Drugi europski naslov osvojili su Španjolci, i to igrajući završnicu na svom terenu. Finalni je turnir, ako se uopće može tako nazvati jer se opet sastojao od četiri utakmice u kojima su snage odmjerile četiri reprezentacije, diktator Franco pokušao iskoristiti kako bi se u lijepom svjetlu predstavio Europi koja nije s blagonaklonošću gledala u tom trenutku jedini takav režim na zapadnom dijelu Starog kontinenta. Franca u tom trenutku nije zasmetala ni činjenica da će jedna od četiri momčadi koje će igrati završnicu biti upravo Sovjetski Savez s kojim Španjolci (jasno, po diktatorovoj zamisli i nalogu) nisu željeli igrati četiri godine ranije, a na kraju će baš protiv Sovjeta igrati veliko finale.

Na finalni ćemo se turnir vratiti nešto kasnije da bismo ovaj kratki prikaz drugog nogometnog Eura započeli nekim danas doista nevjerojatnim događanjima, odnosno silno zanimljivim rezultatima.
Prvo i prvo, ni u drugom izdanju nije bilo Zapadnih Nijemaca, a ni Škota, što je ipak manje važno. Izbornik SR Njemačke Sepp Herberger i dalje je smatrao da je europsko nogometno prvenstvo tek drugorazredni događaj i da nema smisla njime opterećivati svoje igrače.

Kako u to vrijeme nije bilo nositelja, dogodilo se da je završnicu u Španjolskoj izborila reprezentacija Danske, čija je tadašnja vrijednost neusporediva s današnjom, odličnom reprezentacijom. I još je jedna momčad bila senzacija. Ne biste vjerovali, bio je to - Luksemburg.

Nevjerojatnom voljom ždrijeba Danci su, redom, za suparnike dobivali Maltu (u prvoj rundi), Albaniju (u osmini finala) i u četvrtfinalu Luksemburg.

Pobjede protiv Malte (6:1 i 3:1) bile su očekivane. Isto tako i uspjeh protiv Albanije (4:0 i 0:1), ali do tih utakmica vjerojatno ne bi došlo da Grci nisu iz političkih razloga (formalno su još bili u ratu s Albanijom) odbili igrati protiv svog susjeda od kojega su nogometno sigurno bili mnogo jači. Tako su Danci lako prošli prve dvije prepreke, dok su se neke mnogo bolje reprezentacije međusobno izbacivale.

S druge strane, Luksemburgu je ždrijeb omogućio da bude jedna od tri reprezentacije koje su bez borbe prošle u drugi krug, odnosno osminu finala, da bi tamo Luksemburžani napravili nešto što bi u današnjim nogometnim odnosima snaga bilo praktički nemoguće. Sa 2:1 i 1:1 je Veliko Vojvodstvo Luksemburg izbacilo – Nizozemsku! To je svakako najveći uspjeh ove nogometno minorne zemlje u njezinoj povijesti. Danas jedva da ponekad, baš slučajno, osvoji poneki bod u kvalifikacijama za velika natjecanja, ali mnogo češće služi suparnicima, pa i onim slabijima, za popravljanje razlike pogodaka.

Tu i nije kraj ove neobične priče o Danskoj i Luksemburgu budući da ih je ždrijeb spojio kao četvrtfinalni par čiji će se pobjednik plasirati među četiri najbolje reprezentacije u Europi! Ako ste pomislili da je Danska lako iskoristila priliku koju joj je ždrijeb čudesno poklonio – varate se. Dvije dramatične utakmice između Luksemburga i Danske završile su 3:3 i 2:2, a kako u to vrijeme nije vrijedilo pravilo 'gola u gostima', morala se odigrati i majstorica. U Amsterdamu su Danci ipak bili bolji s minimalnih 1:0 i tako se plasirali na završnicu. Više nego zanimljivo je i to da je svih šest pogodaka za Dance u tri dvoboja s Luksemburgom postigao samo jedan igrač – Ole Madsen. Čovjek je, inače, postigao 42 gola u 50 reprezentativnih utakmica od kojih je u Danskoj najčuveniji gol petom protiv Švedske, za 2:1 pobjedu 1965. godine.

Što se pak tiče Jugoslavije, drugoplasirane reprezentacije s prethodnog europskog prvenstva, ona je natjecanje završila u drugom krugu. U prvom su 'plavi' izbacili Belgiju (3:2 i 1:0), ali u osmini finala uspješnija od Jugoslavije bila je Švedska (0:0 i 2:3).

Izbornik španjolske reprezentacije Jose Villalonga šokirao je vlastitu javnost izostavljanjem iz reprezentacije starih majstora Di Stefana, Genta, Puskasa i Del Sola koje je zamijenio mlađima i borbenijima. Glavne zvijezde njegove momčadi bile su Interov Luis Suarez, brzo krilo Amaro Amancio i mladi vratar Jose Angel Iribar, nasljednik slavnoga Zamore.

Navijači su mu brzo oprostili neuvrštavanje ostarjelih zvijezda jer je njegova poletna Furia došla do naslova prvaka Europe.

Nije bilo lako, tada još vrlo ozbiljna mađarska reprezentacija pala je tek u produžetku 2:1, a u finalu je istim rezultatom svladan branitelj naslova Sovjetski Savez. Ovoga puta bez produžetka, odlučujući je pogodak u Jašinovu mrežu postigao Marcelino Martinez sedam minuta prije kraja utakmice, nakon akcije koju su započeli branič Rivilla i centarfor Pereda.

Čak 105.000 oduševljenih navijača zaljuljalo je madridski Santiago Benabeu stadion, a vjerojatno najsretniji od svih bio je stari diktator Francisco Franco.

U svakom slučaju, nogomet je kroz ovu utakmicu spojio dvije nacije koje su u tom trenutku, zbog svojih političkih različitosti, bile i mnogo udaljenije od onih tisuća kilometara koji su ih fizički razdvajali. Suparničku, sovjetsku su himnu gledatelji pozdravili pljeskom, a to se, morate se složiti, i danas rijetko događa. Danas se najčešće fućka čak i prijateljima.