OPET DOMAĆINI

Džajić ostao deset minuta od povijesti

10.05.2012 u 21:34

Bionic
Reading

Italija je osvojila svoj prvi veliki naslov nakon 30 godina posta, a taj uspjeh omogućili su joj brojni promašaji jugoslavenskih igrača u prvoj finalnoj utakmici. U ponovljenom finalu Italija je bila uvjerljiva i lako pobijedila 2:0

Jugoslavija u kvalifikacijama

Z. Njemačka - Albanija 6:0
Jugoslavija - Z. Njemačka 1:0
Albanija - Jugoslavija 0:2
Z. Njemačka - Jugoslavija 3:1
Jugoslavija - Albanija 4:0
Albanija - Z. Njemačka 0:0

Ljestvica
1. Jugoslavija 6
2. Z. Njemačka 5
3. Albanija 1

Treće izdanje prvenstva Europe za reprezentacije napokon je iz Kupa nacija preimenovano u ime koje je logično i kakvo zaslužuje, jednostavno – Europsko nogometno prvenstvo. Samo natjecanje sada je već pomalo sličilo na moderna izdanja jer su, prvi puta, organizirane kvalifikacije po skupinama, ukupno osam skupina s po četiri momčadi (jedna je imala samo tri!) iz kojih su se u četvrtfinale kvalificirali samo pobjednici. Završni turnir ipak je još daleko od spektakla. Kao i u prethodna dva EP-a, na njemu sudjeluju samo četiri najuspješnije momčadi.

Legendarna izjava da je 'nogomet igra u kojoj igraju 22 igrača, a uvijek na kraju pobjeđuju Nijemci' izmišljena je mnogo kasnije jer su kvalifikacije za završni turnir, koji je u lipnju 1968. odigran u Italiji, iznjedrile upravo suprotan primjer, gotovo sramotan za Elf, reprezentaciju SR Njemačke koja je dvije godine ranije igrala finale Svjetskog prvenstva i izgubila u produžecima, 4:2, čuveni dvoboj protiv Engleske na Wembleyju.

Četvrtfinale

Bugarska - Italija 3:2, 0:2
Mađarska - SSSR 2:0, 0:3
Engleska - Španjolska 1:0, 2:1
Francuska - Jugoslavija 1:1, 1:5

Završni turnir

Italija, 5-10. lipnja 1968.

Polufinale

Italija - SSSR 0:0
(Italija prošla bacanjem novčića!)
Jugoslavija - Engleska 1:0

Aktualni svjetski doprvaci su, naime, zaigrali u skupini s Jugoslavijom, baš to je bila skupina sa samo tri člana, i sve do posljednje utakmice držali stvari pod svojom kontrolom. Kada se očekivalo da, 17. prosinca 1967. u Tirani, Beckenbauer i društvo bez problema svladaju Albaniju koju su prethodno na svom terenu u Dortmundu smlavili 6:0 i tako osiguraju nastup u četvrtzavršnici, dogodila se velika senzacija. Albanci su uspjeli održati početnih 0:0, osvojiti svoj prvi i jedini bod u tim kvalifikacijama te u četvrtfinale plasirati - Jugoslaviju!

Dok se finalisti prethodnog SP-a nisu ni plasirali u daljnje natjecanje, aktualni europski prvak Španjolska ušla je među osam na sličan način kao i reprezentacija naše bivše države. Dok su Jugoslaviju darovali Nijemci, Furiju je među osam pogurao teško objašnjivi kiks Čehoslovačke.

Posljednjeplasirana momčad iz Sjeverne Irske stigla je unaprijed prežaljena u Prag, a domaćinu je u toj posljednjoj utakmici bio dovoljan samo bod da bi, zbog bolje razlike pogodaka, ipak bio prvi. Međutim, Otočani uvijek igraju pošteno i do krajnjih granica svojih mogućnosti, a opušteni i podcjenjivanju skloni Slaveni u stanju su proliti sve što su do tada napravili. Upravo se to i dogodilo, Sjeverni su Irci pobijedili 2:1, pa je natjecanje nastavila - Španjolska.

U četvrtfinalnom sudaru svjetskih i europskih prvaka, svjetski (Englezi) su dvaput bili bolji od europskog (Španjolske), s minimalnih 1:0 i 2:1. Jugoslavija je, pak, uvjerljivo nadigrala Francusku, koja se dobro držala u Marseilleu gdje je izborila 1:1, ali nije imala nikakvih šansi u uzvratu u Beogradu gdje su Plavi slomili Tricolore s čak 5:1.

Jugoslavija je tako drugi puta u tri izdanja europskog prvenstva zaigrala na završnici. U polufinalu joj je ždrijeb dodijelio tada veličanstvenu Englesku, koja je bila veliki favorit u utakmici odigranoj u Firenci, ali je Dragan Džajić, tada velika zvijezda jugoslavenskog nogometa, šokirao Otočane golom u 86. minuti utakmice, Jugoslavija je pobijedila 1:0 i pomalo neočekivano došla i do svog drugog EP-finala.

FINALE, ponovljena utakmica
Italija - Jugoslavija 2:0

Rim, 10. lipnja 1968.
Strijelci: 1:0 Riva (11), 2:0 Anastasi (32)

Italija: Zoff, Burgnich, Facchetti, Salvadore, Guarneri, Rosato, Domanghini, Mazzola, Anastasi, De Sisti, Riva

Jugoslavija: Pantelić, Fazlagić, Damjanović, Pavlović, Paunović, Holcer, Hošić, Trivić, Musemić, Ačimović, Džajić

U drugom polufinalu domaćini Talijani nikako nisu mogli slomiti uporne nogometaše iz SSSR-a, čak ni uz pomoć 75.000 navijača u vrućem Napulju. I nakon 120 minuta utakmice ostalo je 0:0, a pobjednika je presudio – novčić. Čitav San Paulo zagrmio je kada je njemački sudac Kurt Tschenscher objavio: 'Italija!'

Dok je u finalu Talijanima nedostajao ozlijeđeni Gianni Rivera, Jugoslaviji je iz istog razloga falio Ivica Osim. Teško je reći tko je te večeri na rimskom Olimpicu bio više oštećen. Kako god, Jugoslavija je u toj utakmici propustila sjajnu priliku da se okiti naslovom jer je opet Džajić prvi pronašao put lopti u mrežu iza Dina Zoffa. Plavi su propustili još mnoštvo prilika i na kraju bili kažnjeni izjednačenjem. U 80. minuti, iz slobodnog udarca je poravnao Domenghini.

Pravila su nalagala odigravanje novog dvoboja i on je odigran dva dana kasnije, opet u Rimu. Talijani su istrčali u osvježenom sastavu, a jugoslavenski izbornik Rajko Mitić vjerovao je svojoj standardnoj, udarnoj postavi. Ispalo je bolje za Talijane koji su bili poletniji i s dva gola već u prvom poluvremenu praktički odlučili utakmicu.

Osvajanje ovog naslova europskog prvaka bio je prvi veliki uspjeh Italije nakon osvojenog SP-a još daleke 1938. godine, a Jugoslavija je ovoga puta, ali baš doslovno, došla do Rima i - nije vidjela papu!

Jugoslavija je srušila svjetske prvake, ali domaćin se provukao u finalu