Već su kvalifikacije za odlazak na završnicu donijele pregršt uzbuđenja. Posebno uzbudljivo bilo je u Skupini 4 u kojoj je igrala i Jugoslavija, tu se pobjednik nije znao do posljednjeg trenutka, a pogodak koji su Plavi zabili u nadoknadi vremena posljednje utakmice s Bugarskom u Splitu bit će zauvijek zapamćen po legendarnom uskliku komentatora Mladena Delića: 'Ljudi moji, je li to moguće?!'

Ta skupina, u kojoj su se natjecale još Bugarska, Wales i Norveška, stalno je mijenjala lidera, gotovo da je svatko pobjeđivao svakoga, čak i u gostima. Podgorički, tada titogradski, stadion Budućnosti pod Goricom u tim je kvalifikacijama vidio sigurno najspektakularniju utakmicu u svojoj povijesti. Wales je vodio 1:0, potom Jugoslavija 3:1 i 4:2, da bi u posljednjih 20 minuta uporni gosti postigli još dva gola i iščupali bod s konačnih 4:4. Pogodak za 1:1 zabio je Zvjezdan Cvetković, a za 3:1 Zlatko Kranjčar…

Svi su imali svoje meč-lopte i propuštali ih da bi odluka pala u već spomenutoj splitskoj utakmici uoči koje su bila moguća i sasvim realna čak tri raspleta. Jugoslaviji je bila potrebna pobjeda, Bugarska bi prošla na završnicu s pobjedom od dva gola razlike ili s jednim golom razlike ukoliko bi postigla tri ili više pogodaka (dakle, 3:2, 4:3…). I jedni i drugi mogli su odigrati i za Wales koji bi prošao da je susret završen neodlučeno ili da je Bugarska pobijedila 1:0 ili 2:1.

U toj su povijesnoj utakmici u Poljudu zaigrala čak petorica Hajdukovih nogometaša, što je dodatno zagrijalo atmosferu. Bili su to Zoran Simović, Zoran Vujović, Zlatko Vujović i Ivan Gudelj, te bivši branič Bilih Luka Peruzović, u to doba već zvijezda briselskog Anderlechta. Bugari su golom Iskrenova poveli 1:0, da bi genijalni Safet Sušić s dva gola preokrenuo rezultat i doveo Jugoslaviju pred vrata pobjede.

Ali Bugari su izjednačili te je krajem utakmice nastala prava jurnjava od gola do gola budući bi treći pogodak bilo koje od momčadi značio i njezin plasman na završnicu. Velšani su istodobno držali palčeve da utakmica završi 2:2 jer bi tako oni putovali u Francusku. I već su gotovo mogli slaviti, a onda je u 91. minuti, na ubacivanje Zlatka Vujovića, Partizanov stoper Ljubomir Radanović glavom zakucao loptu u bugarsku mrežu i stadion je eksplodirao!

Jugoslaviju su u to doba nazivali i 'svjetskim prvakom prijateljskih utakmica' budući da je dobivala veliku većinu tih rezultatski prilično nebitnih utakmica. Istodobno, kad bi došlo stani-pani, Plavi bi uvijek pronašli neki dobar razlog za neuspjeh, bila to zla sreća ili pak pokvareni sudac. Prva polovica 1984. godine bila je za to savršen primjer!

U pripremama za sedmi Euro, Plavi su pod izborničkim vodstvom Toze Veselinovića ostvarili tri pobjede. Prvo su svladali Mađarsku u Subotici (2:1), a uoči početka EP-a na kratkoj turneji po Iberijskom poluotoku, tukli su u gostima Portugal (3:2), pa Španjolsku (1:0). Ove utakmice spominjemo stoga što će biti vrlo zanimljivo usporediti rezultate ove tri reprezentacije kada počne 'ono pravo'.

Osokoljeni dvjema sjajnim pobjedama i maestralnim partijama Safeta Sušića Jugoslaveni su stigli u Francusku s velikim ambicijama koje su sezale do finala, pa i osvajanja naslova prvaka Europe. A ono što se potom dogodilo, reprezentativci bivše države, među kojima i mnogi hrvatski igrači (Zajec, Gudelj, Zlatko Vujović, Miljuš, Josip Čop, Deverić, Boro Cvetković), najradije bi zaboravili!

U prvoj je utakmici bez ispaljenog metka upisan 2:0 poraz od Belgije. U drugoj, naši totalno iscrpljeni nogometaši doživjeli su pravi potop protiv Danske koja je Plave isprašila s nevjerojatnih 5:0! Nakon samo dvije utakmice izgubljena je svaka teorija za prolazak u polufinale… Posljednji dvoboj protiv Francuske bio je još i najbolji, vodili smo na poluvremenu i na kraju od Platinija i ostalih francuskih genijalaca izgubili s podnošljivih 3:2. Mnogi su bili skloni reći da je normalno što je bilo tako jer ta utakmica za nas je opet zapravo bila – prijateljska!

Tako su Francuzi zaigrali sjajno polufinale protiv Portugala i dobili ga u produžecima 3:2, ali nakon što su do 114. minute gubili 2:1. Danci su, pak, zapeli na Španjolcima, doduše tek nakon izvođenja jedanaesteraca. Ranije spomenuti Portugalci igrali su, dakle, polufinale, a Španjolci zaigrali i u finalu!

Opisujući 'genijalnost' plave vrste koja je dobivala sve utakmice koje nije morala i gubila sve što je trebala dobiti, nepravedno smo zapostavili Michela Platinija. Možemo govoriti o sjajnoj francuskoj reprezentaciji (Giresse, Tigana, Le Roux, Lacombe…), ali svi bi oni bili samo dobra reprezentacija da nije bilo genijalca Platinija. Vjerovali ili ne, Michel je postigao devet (!) golova u pet utakmica, zabivši u svakoj, a protiv Belgije (5:0) i Jugoslavije proslavio je dva hat-tricka!

Španjolci su se sjajno držali u finalu, no, mogući naslov izmigoljio im je iz ruku u istom trenutku kada je, u 57. minuti, jedna Platinijeva lopta izmigoljila u mrežu njihovu vrataru Arconadi. Bio je to kiks koji je u tom trenutku jednako šokirao Španjolce kao i same Francuze…