Real Madrid ponovno izgleda moćno. Ono što je trebalo biti teško gostovanje na uvijek neugodnoj Mestalli pretvorilo se u pravu rapsodiju u bijelom, u kojem je aktualni prvak na briljantan način pregazio Valenciju, konačno pokazavši ono što je trebalo biti pravo lice, ili barem lice koje smo od Reala očekivali ove sezone. No, nedjeljno izdanje Mourinhove momčadi ni iznenađujući prvi poraz Barcelone u San Sebastianu ne mijenja činjenicu da je Real jedan od onih koji na zabavu stižu prekasno.
U Valenciji je Real još jednom pokazao kolika je razlika između dvije najbolje španjolske momčadi – Reala i Barcelone - i ostatka Primere. Šišmiši su ozbiljna momčad, godinama 'treća najbolja u najboljoj ligi svijeta', igrati će i osminu finala Lige prvaka, no u dvije utakmice protiv Reala u pet dana primili su sedam golova ne zabivši ni jedan. Jednostavno, nije stvar u protivniku - Madrid ima takvu momčad da kada ubaci u pravu brzinu nema dostojnog suparnika, izuzev onog na samom vrhu.
U nedjelju smo vidjeli Real u njegovom najboljem svijetlu. Kičma ove momčadi djelovala je besprijekorno. Nakon čitavog cirkusa oko izostavljanja Ikera Casillasa, vratar europskog i svjetskog prvaka je uvezao 375 minuta bez primljenog pogotka, Varane djeluje dosta dobro u paru sa Albiolom, a na ionako neupitnu formu Cristiana Ronalda nadovezao se ovog vikenda i Di Maria, rutinerski zabio i Higuain.
Međutim, ključni djelić ove slagalice još jednom je bio Mesut Özil. Sjajni Nijemac je preuzeo konce u svoje ruke i sudjelovao u stvaranju četiri od pet golova protiv Valencije, bio sasvim sigurno najzaslužniji što je gotovo 10.000 domaćih navijača krenulo prema izlaznim vratima Mestalle još na poluvremenu. Desetka Reala izgledala je zaista vrhunski - brza transformacija dovela je do prvog gola (i potvrdila da je najgore što vam se može desiti protiv Reala je da imate - korner), sjajan pregled igre i briljantne dodavačke sposobnosti rezultirale su drugim golom (iako nije asistirao ni za prvi, ni za drugi gol!), solo prodorom po desnoj strani otvorio je priliku Ronaldu za četvrti, pet gol je bila još jedna sjajna asistencija. Djelovao je Özil u nedjelju kao da može napraviti sve što želi.
A takav Özil, točnije pravi Özil - svaka čast Ronaldu i njegovom doprinosu - pokretačka je snaga moćnog Reala.
Međutim, loša vijest za kraljevski klub jeste činjenica da ni ovakav Real, moćan, nezaustavljiv, motiviran Real, nije u stanju promijeniti stanje stvari u Primeri ove sezone. Jednostavno je - prekasno.
Istina, ovog vikenda je prvi put ove sezone pala Barcelona, ispustivši u posljednjih sat vremena prednost od dva gola kod Real Sociedada, no malo tko vjeruje da je takav rezultat bilo što osim obične iznimke. Nije Sociedad slučajno pobijedio - odigrali su odlično drugo poluvrijeme - no suština je da protivnik igra onoliko dobro koliko mu Barcelona dozvoli. Ovaj put Messi i društvo su odradili sat vremena lošeg nogometa, popustila im je koncentracija, ostali su rano s igračem manje (Pique), u obrani djelovali zbunjeno, prema naprijed neraspoloženo, dva puta im se ispriječio i okvir gola.
Bio je to loš dan za Barcelonu. No, tko zaista vjeruje da je moguće da Barcelona - ovakva Barcelona koja je u dvadeset utakmica utrpala 66 golova i ispustila samo pet bodova - ima pet ovakvih dana?
Real ponovno izgleda moćno, barem je tako izgledao na Mestalli, i uz činjenicu da je Atletico ostao bez ozlijeđenog Falcaoa barem na tri tjedna, Mourinho ima realnu šansu da sustigne gradskog rivala, možda i dodatno smanji prednost koju Barcelona ima. No, vlastitim pogreškama Real je odavno odluku o prvaku prepustio Barci, a Messi i društvo previše su ruinirani, iskusni i kvalitetni da bi takvo nešto ispustili.
