BICIKLOM NA EURO, 19. I 20. DAN

Put ka Gdanjsku: Kiša, krave i traktorist u sakou

Bionic
Reading

Tomislav Lacović i Saša Kralj dva su mladića iz pitoresknog slavonskog gradića Donjeg Miholjca koja su u ponedjeljak, 28. svibnja, krenula na desetodnevno putovanje na Europsko prvenstvo u Poljsku – biciklom! Tportal vam svakodnevno donosi putopisne reportaže s njihova puta, bogato ilustrirane fotografijama i videozapisima, koje omogućava nova Nokia Lumia. Danas donosimo priču s putovanja iz Poznanja prema Gdanjsku, u koji su naši biciklisti stigli kasno sinoć

Petnaestog lipnja popodne krenuli smo za Gdanjsk. Biciklima, kako drukčije. To je naš devetnaesti dan na turneji. Da ne biste pomisli da smo se u Poznanju odmarali od naših prijevoznih sredstava, i tamo smo imali lijepu kilometražu. Kojih dvjestotinjak kilometara u nekoliko dana, čisto da se ne bismo previše opustili.

Pozdravili smo se s našim domaćinima i teška srca vratili ključ kuće u kojoj smo imali sav potreban komfor znajući da po pitanju smještaja opet krećemo u opciju nepoznato. Ali, takav nam je cijeli put, pa nam ni ovo više ne zadaje briga. Još jednom prošli smo središtem Poznanja, grada u koji smo došli otvorena srca i dobrih namjera i koji nam je vratio punom mjerom. Ovo su bili dani nogometa, navijačkog ludila, noćnog života, pjesme, plesa i još koječega. S kontom od četiri boda selimo se na sjever. Poznanj se iskazao kao dobar grad domaćin. Izuzev nekoliko sitnih incidenata koji su rezultat frustracija na osobnom planu, hrvatski su navijači u Poznanju i Poljskoj dosad stekli velike simpatije domaćina. Poljaci i inače obožavaju Hrvatsku i svaka pomisao na tu južnu zemlju s prekrasnim morem u svakom tko ju je bar jednom posjetio budi lijepa sjećanja, a kod onih koji to još nisu učinili barem čežnju… Nadamo se da će naš Jadran Poljacima vratiti barem istom mjerom.

Prema nama ovdje nije blagonaklono jedino vrijeme. Nema dana ili noći da kiša barem malo ne zapljušti i ne bismo tome toliko prigovarali da prijevozno sredstvo ima krov nad glavom. Ovako je svaka kapljica signal za mobilizaciju i oblačenje kabanice ili potrage za nekom nadstrešnicom.

Do Gdanjska nas čeka put od tristo kilometara. Kad ciklometar pokazuje 1.400, ovo je 'piece of cake'. Bicikli su u istom stanju kao i prije početka puta, a mi svaki po gotovo deset kilograma lakši i zaliječeni od sitnih ozljedica. Dobar rezultat naše reprezentacije razlog je više da se i dalje vozi, ali motiva ni inače ne nedostaje. S najljepšim poklonom iz Poznanja, jednom kartom za Španjolsku koja je spremljena duboko u džepu, iza sebe nižemo kilometre jednoličnog pejzaža. Hektari njiva i ponešto borove šume nisu prizori za pamćenje.

Na putu za Gdanjsk

No navijačke karavane koje se kreću u oba smjera trubama razbijaju monotoniju. Dizanje ruku na pozdrav nama je već uvjetovani refleks. Mnoštvo irskih kampera vraća se iz Gdanjska za Poznanj, a naši nas zaobilaze uz palac gore. Svako malo zastaju i pitaju kako nam mogu pomoći. Ne mogu pedalirati umjesto nas, ali nas međusobno hrabrenje gura naprijed. Vjerujemo da im nije lako u prenatiskanim u automobilima i kombijima, stražnjice i noge trnu, a zateže i u leđima. Dalek je put od Jadrana do Baltika… Unatoč lošem rezultatu, ni Irce nije napustilo dobro raspoloženje. Benzinske crpke uz cestu prilika su za dotakanje 'goriva' i mjesto odakle nas bučno pozdravljaju.

Uz takvu podršku može i se i mora naprijed. Guslajući smo zaboravili na vrijeme. Kazaljku sata zatekli smo blizu 21 i valjalo je pronaći barem neku livadu. Skrenuvši s glavne ceste putem kroz borovu šumu ukazao se pogled na prekrasno jezero. Na uzvisini iznad jezera ladanjska kuća kao iz bajke i možete misliti kakve asocijacije izaziva kada umorni tražite mjesto za prenoćiti. Nismo niti primijetili da se vlasnik dao u trk za nama. Kada smo zastali kod sljedećih kuća dogovarajući se tko će ovaj puta pitati, u daljini smo vidjeli čovjeka kako nas doziva i maše. Da, to je vlasnik vile uz jezero.

Kako nas je danas već uočio na glavnoj cesti od Poznanja, bilo mu je sasvim jasno što tražimo u ovoj sporednoj ulici u smiraj dana. Više nije bilo vrijeme niti za pecanje ni za kanu, pa ni za logorsku vatru uz jezero. S veseljem smo prihvatili samo ponuđenu večeru. Šator smo podigli kao na vojnoj vježbi, a domaći liker od kruške star šest godina popili s takvim užitkom kao da smo vlasnici imanja…

Ujutro smo blagodati jutarnjeg sunca iskoristili za kupanje u jezeru. Uh, nakon noćne kišice koja je neprestano tapkala po šatoru, sunce nam dođe kao haloterapija, a plivanje godi bolje od wellnessa. Inače, čini nam se da samo kvadratni metar prvoklasnog engleskog travnjaka na kojem smo spavali košta koliko i naša oprema. Za doručak smo probali eko povrće iz vrta, okusom definitivno drukčije od onog koje kupujemo uz put po hipermarketima.

Nastavljamo put, a zanimljive se scene nižu. Dokaz da je traktor u Poljskoj više od radnog stroja je i čovjek za upravljačem u košulji i sakou. Pretpostavljamo da u takvoj obleki ne ide u polje, već da je traktor prijevozno sredstvo, i to bez kompleksa. Lijevo i desno od ceste broj 5 koja vodi za Gdanjsk iza nas ostaju različite znamenitosti na koje upućuje mnoštvo putokaza. Navigator Nokia Lumije vodio nas je kroz smo kroz Gniezno, prvi poljski glavni grad, kako smo čuli poslije njega je tu titulu preuzeo Poznanj, pa tek onda Varšava… Svud okolo neki muzeji – povijesni, prirodoslovni te različite oku privlačne atrakcije. Odjednom kao da smo usred Divljeg zapada. Hotel i restoran vjerna su replika malog američkog grada iz druge polovice 19. stoljeća. Saloni, zatvor, staje za konje, banka, kola i kočije, lutke revolveraša spremnih za obračun i Indijanaca u jurišu. Tu je i pravi pravcati vlak, pa sve podsjeća na Santa Fe.

Zastave zemalja sudionica - iz nekog razloga, nema jedino Španjolske

Bližila se večer i termin domaćinima odlučujuće utakmice protiv Čeha. Promet se naglo prorijedio i, i da ne pratimo Euro, shvatili bismo da je u pitanju neki izvanredni događaj. Osim nas, iz suprotnog smjera naiđe samo poneki irski kamper, valjda su i oni odlučili iskoristiti prazne ceste da prije stignu u Poznanj…

Te večeri po prvi put bilo je teško naći mjesto za spavanje. Valjda je predutakmična nervoza kod Poljaka uzela danak, pa smo i mi plaćali ceh… Nakon nekoliko neodređenih odgovora i zbunjenih ljudi koji ne govore engleski, što je ovdje inače izuzetak, ipak smo na jednom seoskom domaćinstvu uspjeli pronaći mjesto pod trešnjom. No, ni tu priči nije kraj. Domaćica je na trešnju objesila neki pišteći stroj koji tjera ptice, ali da joj to ne posluži kao alibi, ponudili smo se da ga samo na večeras isključimo iz struje. Dok je trajala utakmica, iskoristili smo 'gužvu' i umjesto ptica pozobali nešto zrelih plodova.

Raširili smo šator i čeznutljivo gledali u nebo, ali i u pravcu vrata. U poluvremenu su stigle naznake da su domaćini shvatili tko smo i kamo idemo, a na kraju utakmice, usprkos porazu Poljske, mi smo osjetili slast pobjede. I za današnji dan odradili smo planiranih stotinu kilometara te dobili večeru i topao čaj. Na štriku su se i dalje sušile naše stvari kao podsjetnik na popodnevni pljusak, ali prije noći valjalo ih je skloniti. Više ne moramo biti prognozeri, ispadalo se i te noći. Uz jak vjetar i snažnu kišu, u šatoru smo se osjećali kao u filmu 'Oluja svih oluja'. Ipak, osim kod ulaza gdje smo ujutro lokvu izbacili kanticom, sve je ostalo više-manje suho… Čak i bicikli koji su noćili zajedno s kravama!